Pohod mladih naše župe na srednjovjekovni grad hercega Stjepana Kosače

U nedjelju, 19. ožujka, nekolicina mladih iz naše župe, zajedno sa župnikom don Nikolom i kapelanom don Damirom, bili su u pohodu na srednjovjekovni grad hercega Stjepana Kosače, poznatiji kao Stjepangrad, ponad Blagaja.

Skupina mladih zajedno sa župnikom i kapelanom, uputila se u popodnevnim satima prema gradu. Sa mjesta na kojem stoji naša župna crkva Presvetoga Trojstva u Blagaju, puca pogled na orlovsku utvrdu hercega Stjepana, koja se nalazi na 266 metara visokoj litici izdan vrela rijeke Bune. Nakon dolaska autom u podnožje grada, skupina se uputila prema strmom i teškom usponu prema samome gradu. Litica kojom vijuga put do grada obrasla je čempresima, alepskim borovima i drugim mediteranskim raslinjem. Nakon uspona dočekaju vas impozantne zidine staroga grada, koje su dobrim dijelom obnovljene. Nakon ulaska u grad mladi su razgledali unutrašnjost, koja je u većem dijelu urušena, dok su vanjske zidine obnavljane prošlih nekoliko godina. Sa vidikovca na jednoj od kula pruža se panoramski pogled na Mostarsko polje i na rijeku Bunu koja vijuga kroz njega. Zanimljiv detalj je taj, da se s kule vidi čak i zvonik naše crkve na Buni, što potvrđuje da je lokacija za grad izabrana čisto iz strateških razloga i lakšeg nadziranja okolnog područja.

Kada se čovjek nalazi na mjestu kao što je Stjepangrad , ne može da ne osjeti duhove minulih vremena i prisjeti se slavne prošlosti naroda od kojega smo potekli. Naime, Stjepangrad je u današnjem obliku sagrađen na samom početku 15. stoljeća, a sagradio ga je herceg Stjepan Vukčić Kosača, tadašnji vladar zemlje Hum, kasnije prozvane Hercegovinom. Podrijetlo riječi Hercegovina dolazi od Stjepanove titule herceg, koja vuče korijen iz njemačke riječi „Herzog“, što znači vojvoda, kako je Stjepana nazivao Fridrik III., car Svetog Rimskog carstva njemačkog naroda. Također, u Stjepangradu je 1425. godine rođena kraljica Katarina Kosača – Kotromanić, posljednja kraljica Bosne. Vjerujem da su svi upoznati sa njenom tužnom životnom pričom. Ukratko, Katarina je izgubila muža, bosanskog kralja Stjepana Tomaša, kada su ga Turci pogubili na poljani nedaleko od Ključa u današnjoj Bosni. Njena djeca; Šimun i Katarina nasilno su odvedeni u Istanbul i poturčeni, a ona sama je pronašla utočište u Rimu, gdje je i umrla 25. listopada 1478. U svojoj je oporuci kraljica ostavila Kraljevinu Bosnu i zemlju Hercegovinu na upravljanje papi. Sahranjena je u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu, a neki je u našemu narodu smatraju i blaženicom.

Nakon pada Hercegovine pod tursku vlast 1482. godine, Stjepangrad postaje sjedištem i mjestom boravka kadije i osmanske uprave u Hercegovini, da bi se kasnije preselila u Mostar. Nakon razornog potresa 1827. godine, u kojem su stradali temelji grada, grad je zauvijek napušten.

Nakon kratke lekcije iz povijesti, skupina mladih je još kratko razgledala unutrašnjost grada, na kojoj se dao primijetiti samo dio nekadašnjeg izgleda i organizacije grada. Zajedno sa jakim dojmovima i nadom da će Stjepangrad doživjeti neka bolja vremena skupina izletnika je napustila grad.

Jednu pouku možemo izvući iz ovoga izleta, a ona glasi: „Nikada ne smijemo zaboraviti i ne smijemo se odreći svoje povijesti, jer ako to učinimo netko drugi će je prisvojiti, a mi sami ćemo izgubiti svoj identitet. Treba njegovati svoju povijest i prepričavati je naraštajima koji dolaze, da ne bi kroz povijest izgubili sebe“.