Naša župa - dio Inicijative 24 sata za Gospodina
„Inicijativa „24 sata za Gospodina“ koja se slavila u petak i subotu prije četvrtog tjedna korizme, uvedena je u svim biskupijama. Toliko se ljudi, uključujući i mlade, vraćaju sakramentu Pomirenja; kroz to iskustvo ponovo otkrivaju put povratka Gospodinu, živeći trenutak intenzivne molitve i pronalazeći značenje u svojim životima.“ Veli Papa Franjo te je pozvao sve crkve da se uključe u inicijativu.
I naša župa, bila je dio ovog projekta. Vrata crkve su bila otvorena za sve vjernike u petak i subotu. Inicijativa je započela Križnim putem u petak. Presveti Oltarski Sakrament je bio izložen po cijelu noć za potrebe klanjanja kao i sveta ispovijed kao sakrament pomirenja sve do euharistijskoga slavlja u subotu navečer, kojim se zaključila molitvena inicijativa.
Nova inicijativa Svetog Oca oduševila je mnoge vjernike ove župe, iza kojeg stoji Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije. Za vrijeme bdijenja, izmjenjivale su se različite skupine vjernika – djeca, mladi, stari...
U jurnjavi obveza često gubimo kompas, teško je pronaći vrijeme za tišinu, za sebe, za Boga. Često nas puno stvari odvlači i fascinira, a ponajmanje Bog. Iz tog razloga, vrlo lako postajemo bezvoljni i ne vidimo osmijehe drugih, kao ni one gospođe na kiosku koja se svako jutro iskreno nasmije iako sve novine prelistam, a ni ti jednu ne kupim.
Tempo življenja se svakim danom sve više ubrzava i nitko u svijetu nije pošteđen. U današnje vrijeme opterećeni riječima, bukom i rastresenošću, raste čežnja ljudi za tišinom i smirenjem. U tišini, uz svijeće i prigušena svijetla u našoj župi, pogledi nekih su bili usmjereni u zlatni prsten koji povezuje nebo i zemlju, a drugi, opet skriveni dlanovima. Ponekad bi tišinu prekinuo duboki uzdah ili blagi jecaj. Pomislim - Isuse, koliki uzdasi i jecaji su morali proći onog dana kada su probili tvoje ruke i noge na križ, kada si razapet između neba i zemlje u groznim mukama. Kakvu kalvariju si morao proći kako bi danas bio s nama, u svakoj crkvi i u svako vrijeme, svakodnevno slušajući naše uzdahe i jecaje?!
Pomislih, nismo puno napredovali u usporedbi s Izraelcima prilikom izlaska iz Egipta.Kako malo mjesta zauzima među nama! Kako malo traži od nas! Želi samo da ga primamo i uživamo, a sve drugo prepušta nama na slobodnu volju, našoj ljubavi i velikodušnosti.
Upravo u toj tišini možemo pronaći sebe, ostaviti sve druge stvari, izložiti se samo Njemu, otvoriti se i pustiti da te On na novi način dodirne. Možemo ga zamoliti za zdravlje, za uspjeh u radu, poslovima, učenju... Ispričati mu sve pojedinosti. Što te rastužilo? Tko te je povrijedio? Tko je povrijedio tvoje dostojanstvo? Tko te je prezreo? On uvijek sluša, uvijek ima vremena za nas, stoji na oltaru i strpljivo čeka baš tebe.
Razne molitve i pjesme koje su ispunile te večeri opisala bi kao trenutak u kojem čovjek raste u ljubavi i vjeri. A molitva u tišini, pred Presvetim Oltarskim Sakramentom kao najintimniji susret čovjeka i Spasitelja. 24 sata za Gospodina su zapravo 24 sata za našu dušu.
