Zlatni jubilarci: Stanko i Anđa Šimić
(Konjic, 10. travnja 1966. god. – Buna, 10. travnja 2016. god.)
Davne 1966. Anđa i Stanko Šimić stupili su pred oltar i rekli „da“ pred Bogom u konjičkoj župnoj crkvi. Tada su započeli gajiti svoje obiteljsko stablo. Danas, 10. travanj 2016. godine, iza Anđe i Stanka, stoje mnogi plodovi toga stabla, njihova djeca (sin i dvije kćeri), nevjesta, zetovi, unučad (10 unučadi) i praunučad (2 praunuka).
Oni su na današnju nedjelju u našoj župi okrunili pola stoljeća vjernosti, ljubavi i poštovanja kroz dugo razdoblje zajedničkog života.
Uz brojne potomke i ostale nazočne župljane, na misnom slavlju, don Nikola Menalo je uputio blagoslov za ovaj uzoran kršćanski brak.
Osmijesi na njihovim licima te uza zahvalnosti i ljubavi, posvjedočili su nam zbog čega je moguće doživjeti i pola stoljeća bračnog života.
Vjenčali su se davne 1966. godine. Vjenčao ih je fra Rade Dragičević. Svatova, koji su išli po mladu, bilo je 25. Od tada su započeli i ispisali mnogo stranica svog života. Svake godine, daje nam se u ruke knjiga od 365 praznih stranica koje je potrebno ispisati.
Iako ne znamo koliko ćemo stranica ispuniti, na nama je kako ćemo ih ispuniti. Kakvom tintom? Kako ćemo posijati naše riječi, ponašanja i djela?
Ne trebamo biti umjetnici, niti imati posebne olovke i računala. Važno je u srcu nositi Njega, Umjetnika svih umjetnika. Da bi napisali dobru knjigu, dovoljno je da na svaku stranicu knjige života upisati Boga.
365 stranica, pa još 365, i još 365 i tako 50 godina, Anđa i Stanko pišu svoje stranice dobrim djelima, molitvom, poniznošću, vjerom, nadom i ljubavlju. Bilo je uspona, ali i padova, plime i oseke. Iako bismo često voljeli da osjećamo samo ljubav i sreću, život nam ipak servira cijelu paletu osjećaja; i tugu, strah, razočarenje, bol, odbačenost...
Povremeno svi „zapužemo" životom, jer teški trenuci nezaobilaze nikog, i obično se tad zapitamo; „Zašto baš ja?“
No, Bog je zapovjedio: Odvaži se i budi hrabar? Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj" (Jš 1,9).
Koliko god je hrabrosti potrebno za velike korake i velika djela koja ostaju kroz povijest zapamćena, isto toliko je potrebno hrabrosti i za one sitne korake, one svakodnevne, jer i velika djela započinju malim koracima. Možemo reći da je hrabrost jedna od najrjeđih, a isto tako najpotrebnijih vrlinadanas. Upravo ovaj jubilej je primjer hrabrog koračenja u zajedništvu, i dobrih stranica knjige života. ((Kažu da dobre knjige moraju putovati iz ruke u ruku, stoga, se i ova knjiga preporučuje!))